Tradicija usađena u suvremenost

Četvrta po redu knjiga Silva rerum. Bilješke o ishodištima pučkih tradicija Damira Zorića, hrvatskog etnologa, povjesničara, diplomata i privrednika rođena u Grudama (BiH), koji je doktorat i adresu stekao u Zagrebu u kojem živi od djetinjstva, objavljena je 2020. u izdanju sarajevsko-zagrebačkog nakladnika Synopsis i sunakladnika Sveučilišta u Mostaru, programski usmjerenih na istraživanja kulturnopovijesnih, etnosocijalnih, religijskih, književnopovijesnih, politoloških i povijesnih tema BIH, „na originalno, smjelo i konstruktivno interdisciplinarno promišljanje suvremene domaće društveno-političke zbilje, s ciljem pospješivanja integracijskih i ozdravljujućih procesa u svim sferama života, napose religijskoj, političkoj i ekonomskoj“. Tu tvrdo ukoričenu monografiju od 363 stranice teksta podijeljene u tri veće cjeline, od kojih svaka predstavlja po četiri tematski naslovljena rada, rezultat su Zorićevih višegodišnjih istraživanja, prethodno predstavljenih na fakultetskim predavanjima u Zagrebu, Zadru i Mostaru, na izlaganjima u Matici hrvatskoj, u kojoj je autor višegodišnji član Glavnog odbora i Predsjedništva, te u više objavljenih članaka i rasprava o etnološkoj kartografiji, o tradicijskim (nad)grobnim oblicima, o doprinosima hrvatskih misionara nacionalnoj i općoj etnologiji. Arhivski, studijski i terenski prikupljeni interdisciplinarni kroatističko-historiografski, etnomuzikološki, etnografski, mitološki podaci deskriptivno su i komparativno klasifikacijski, interpretacijski i kontekstualizacijski obrađeni na temelju teorija književne kritike, recepcije, intertekstualnosti, kognitivne lingvistike, afekta i interpretacije.

Izd. Synopsis, Sarajevo / Zagreb, 2020.

Prva tematska cjelina, Povijest hrvatskoga bajoslovlja, povijesni je pregled hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere od 18. do 20. stoljeća, s osvrtom na mitološka istraživanja Ivana Kukuljevića Sakcinskog, Franje Račkog, Natka Nodila, Nikole Gržetića, Marcela Kušara, Jana Peiskera, Ive Pilara i drugih, među kojima i na dosad zanemaren rad Josipa Bedekovića te na najnoviji doprinos akademika Radoslava Katičića, čije je velebno djelo omogućilo aktualna mitološka istraživanja.

U sljedećoj tematskoj cjelini, Nikola Andrić o hrvatskom narodnom pjesništvu, autor se – pišući o tom jezikoslovcu i dugogodišnjem uredniku hrvatskih narodnih pjesama u deset izdanja Matice hrvatske (1896–1942) koji se opirao srpskome jezičnom unitarizmu – usredotočio na njegove manje poznate folklorističke tekstove objavljene u Glasu Matice hrvatske (1906–1909): o zapisivačima hrvatskih narodnih pjesama (Nikoli Dominiku Budroviću, Anti Franjinu Alačeviću, Nikoli Tommaseu, Jakovu Volčiću, Šimi Ljubiću, Anibalu Ivančiću, Mihovilu Pavlinoviću, Đuri Deželiću, Baldu Melkovu Glaviću, Vinku Palunku, Vatroslavu Rožiću, Nikoli Tordincu, Petru Ruževiću, Andru Muratu, Vjekoslavu Radici, Ivi Rajiću), o dijelu ikavskih pjesmama iz njihovih zapisa koje su prepravljene uvrštene u korpus srpske usmene književnosti, o tradicijskim pjesničkim motivima stida i susreta sestre s mrvim bratom/zaručnikom, o kajkavskoj dramskoj motivici pretpostavljenoga indoeuropskog podrijetla po teoriji migracije motiva (kao ishodišnog predloška) njemačkog jezikoslovca i orijentalista Theodora Benfeya i preuzetoj iz protureformacijske propovjedničke književnosti, o dijalektalnim jezičnim preoblikama narodnih pjesama zbog mijena izvedbenog konteksta, o motivu kao temeljnom sadržaju te o promjenjivu obliku i promjenjivoj izvedbi varijantne epske narodne pjesme te o neodređeno uočenim mitološkim prežicima u narodnom pjesništvu ivanjskih poskočica.

U istoj cjelini Zorić se usredotočio na mistificiranja, falsificiranja i izmišljanja narodnog stvaralaštva radi „narodnog identiteta, jezičnih standardizacija i državotvornih nacionalnih integracija“ pod okriljem europskom romantizma – na južnoslavenskim područjima u prosrpskom duhu napose povjesničara Stjepana (Stefana) Verkovića, pseudopovjesničara Miloša S. Milojevića, jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića i svećenika Bogoljuba (Teofila) Petranovića. Istaknuo je trezvene kritičke osvrte o tome potkraj 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća hrvatskih jezikoslovaca Vatroslava Jagića, Marcela Kušara i Nikole Andrića, hrvatskoga folklorista Ivana Zovka, bosanskohercegovačkog pravnika i prevoditelja Mehmeda Dželaludina Kurta, srpskog jezikoslovca i književnog kritičara Vojislava Maramba Jovanovića, suvremenih crnogorskih književnika Novaka Kilibarde i Milorada Popovića, srpskog etnologa Ljubinka Radenkovića. Predstavio je i Jovanovićev kritički stav o dijelom nepouzdanim zapisima hrvatskih narodnih pjesama hrvatskih književnika franjevaca Ivana Franje Jukića i Grge Martića te pravnika Luke Marjanovića.

Izniman doprinos
Matice hrvatske

Zorić je naglasio iznimnu ulogu Matice hrvatske u sustavnom objavljivanju opsežnoga gradiva južnoslavenskih narodnih pjesama (od 1877), prije svega zahvaljujući poticaju zdušnog zapisivača don Mihovila Pavlinovića i pod gorljivim vodstvom povjesničara i književnika Ivana Kukuljevića Sakcinskog u kontekstu jačanja političkog hrvatstva Ante Starčevića, također Andrićevu polemiku o Matičinoj ediciji Hrvatske narodne pjesme sa srpskim povjesničarom Jovanom N. Tomićem, književnim povjesničarom Jovanom Skerlićem i drugima. Naime, iz srpskih i hrvatsko-srpskih intelektualnih krugova tendenciozno optuživan za politikanstvo, Andrić je „vruće raspravljao“ i trezveno upozoravao na srpsko odbijanje hrvatskoga nadnarodnog ilirskog pokreta, braneći činjenično stanje „nasuprot proizvoljnih i neutemeljenih stavova“, iako su prohrvatski intelektualci osudili njegov prijedlog „o jednoj književnosti za jedan narod“. Zbog svega toga Zorić misli da je nepotpuna, neobjektivna i pristrana bila ocjena Andrićevih polemika hrvatske folkloristice Maje Bošković Stulli i da njegove inovativne folklorističke i teatrološke doprinose tek valja vrednovati, što je i bila programska ideja Matice hrvatske uz stogodišnjicu objavljivanja prve knjige u nizu Hrvatskih narodnih pjesama. Tek su suvremeni hrvatski jezikoslovci Zlatko Vince i Marko Samardžija jezikoslovni rad toga bivšega bečkog studenta hrvatskog slavista Vatroslava Jagića, trezvenog pripadnika druge generacije hrvatskih vukovaca (tzv. Maretićeve škole) i političkog suradnika Stjepana Radića sagledali u okviru tadašnje društveno-političke obrane hrvatske narodne, jezične i kulturne posebnosti pod okriljem južnoslavenske pripadnosti i povezanosti.

 Nadalje, uočivši neobičan motiv „nebo – papir / more – tinta“ u dvama zapisima lovrećke gange učitelja Petra Ujevića, koje su izostale u drugim gangaškim zbirkama, Zorić je u Povijesnim ishodištima jedne gangaške pjesme iz Lovreća tu hiperbolu neizrecivosti usporedio sa sličnom stilskom figurom stihova pojedinih negangaških tradicijskih pjesama iz Dalmatinske zagore, BiH, jadranskog priobalja i ogulinskog kraja, istaknuvši razmatranja etnomuzikologa Franje Ksavera Kuhača, slavista Vatroslava Jagića, jezikoslovca Tome Maretića, folklorista Stjepana Banovića i književnika Ante Kraljevića o hiperboli neizrecivosti u nekim gradišćanskim pjesmama i bosanskim sevdalinkama, u hrvatskim propovjedničkim djelima franjevca Matije Divkovića i isusovca Jurja Habdelića, u babilonskoj, grčkoj, latinskoj, hebrejskoj i islamskoj književnosti, u biblijskom Evanđelju po Ivanu i u Pavlovim poslanicama, u starijem irskom, engleskom, francuskom, njemačkom i talijanskom pjesništvu, u romanu Šala češkog pisca Milana Kundere itd.

Na tragu teza Vatroslava Jagića o njezinu orijentalnome, Tome Maretića o nehrvatskome te njemačkog etnologa i jezikoslovca Reinholda Köhlera i američkog jezikoslovca Irvinga Linna o vedskom podrijetlu, Zorić je pretpostavio moguću joj „dublju povijesnu dimenziju (…) iz pisane književnosti kulture viših društvenih slojeva“ – židovskim, islamskim i kršćanskim posredovanjem s azijskog potkontinenta u Europu, a u hrvatsko pjesništvo iz glagoljskih prijepisa, nakon čega je tijekom stoljeća raznorodnim preoblikama u suvremeno doba dosegnula Ameriku, usidrivši se i u drugim umjetničkim vrstama.

Katičićeve rekonstrukcije slavenskih pretkršćanskih predodžaba svijeta

U Etnološkim ishodištima Katičićeve mitološke trilogije drugog dijela knjige autor je predstavio komparativne strukturalističko-jezikoslovne rekonstrukcije slavenskih pretkršćanskih predodžaba svijeta, koje je hrvatski jezikoslovac Radoslav Katičić utvrdio u svojim iznimnim mitološkim djelima: Božanski boj (2008), Gazdarica na vratima (2011), Vilinska vrata (2014) i Stara vjera (2017), također iznijevši razloge utemeljenja, razvoja i stagnacije hrvatske kulturno-povijesne etnološke škole čiji su istaknutiji predstavnici Natko Nodilo, Antun Radić, Milovan Gavazzi, Branimir Bratanić i Vitomir Belaj.

Potaknut vlastitim predstavljanjem knjige s CD-om Ganga – s izvora glas. Izabrani napjevi gange od Cetine do Neretve priređivača Jure Miloša i uvodničara Ante Kraljevića (2017) u središnjici Matice hrvatske, u Gangama od Cetine do Neretve prikazao je paradoks prostorno-vremenskog podrijetla i geografske omeđenosti opsežno dokumentirane imoćansko-hercegovačke gange (prema tzv. ilirskoj i imotskoj tezi fra Branka Marića starijega, odnosno novijeg postanja) te paradoks njezine folklorno-izvođačke nezastupljenosti i podrugljiva parafraziranja. Na temelju objavljenih podataka (opata Alberta Fortisa, konzula Cesara Duranda, misionara Vincenza Basilea, franjevaca Ivana Lovrića, Grge Martića i Petra Bakule, etnologinje Astride Bugarski i dr.) i vlastitih uvida, u tematskoj cjelini Strišnjivica opisao je način gradnje i opremanja hercegovačko-seljačke suhozidne prizemnice kosoga slamnatog krova strihe ili strije, zvane stri(šn)java kuća ili (s)trišnjavica, i drugih tipova tradicijske hercegovačke kuće. U Grudskoj molitvi je, prema starijim talijanskim pisanim i hercegovačkim usmeno-pisanim molitvenim predlošcima, prikazao molitvu Kralju Žudijski za Božji oprost i zaštitu od svakovrsnih pogibelji zapisivača pučkih predaja Petra Šimunovića Stipanova iz grudskoga zaselka Donje Pocrte.

Zanemareni hrvatski misionari

Treći dio knjige, znakovito naslovljen Baština je temelj identiteta, tematizira Glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Podstrani i Donjim Poljicima, Nove priloge kulturološkim poglavljima naše misološke historiografije, Vinka Paletina između B. Las Casasa i J. G. Sepúlvedea, i Zavjetovanje djevojke (virdžine) u tradiciji balkanskih gorštaka. Pod prvim naslovom autor je predstavio entuzijastičku multimedijsku monografiju (knjiga, DVD, CD) Podstrana. Glagoljaško pučko crkveno pjevanje u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji (2017) projektnog voditelja Dragana Nimca, skupine suradnika (Joška Ćalete, Joze Milanovića, Ivana Šimunića, Mirka Jankova i dr.) i brojnih pučkih pjevačkih skupina, koja je u ostvarenom nizu od jedanaest i planiranome od još tridesetak dalmatinskih otočkih i priobalnih glagoljaških publikacija doprinos „sastavnici suvremene kulture“ i spomenik izričaju „univerzalnog kršćanstva, onog istočne i onog zapadne tradicije (…) ne samo jednoj mjesnoj tradiciji, nego i povijesni hrvatski prinos i dioništvo u pjevanoj baštini općeg kršćanstva i uljudbe (…) povijesti i tradicijskoj kulturi slavne Poljičke Kneževine“. Pritom autor nije zaboravio ni don Frana Ivaniševića, koji je na temelju Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu (1897) etnologa Antuna Radića u svojoj etnografskoj monografiji Poljica, narodni život i običaji (Zagreb, JAZU, 1903–1906) pisao i o poljičkoj crkvenoj glazbi, unatoč nedostatku pozornosti drugih tadašnjih zapisivača za etnografske podatke o crkvenim obredima. Osim glazbala diple, svirale, gusle i harmoniku, Ivanišević je uzgred spomenuo i crkveno glagoljaško pivanje na ‘rvasku zapisano „‘rvaskim pismom ili poljiškom azbukovicom“, a nešto detaljnije dvoglasno muško kiridžijsko (putničko) pivanje i žensku ojkavicu.

Drugi tekst Zorić je posvetio hrvatskim misionarima, donedavno uglavnom zanemarivanima u hrvatskoj crkvenoj i svjetovnoj historiografiji (izuzev isusovca Miroslava Vanina), napose misionarima iz redova austrijske pokrajinske Družbe Isusove koji su, potaknuti osobnom znatiželjom, nezadovoljstvom društvenim prilikama i naukom kršćanskog univerzalizma u kontekstu europske dvorske, državne i crkve interesne politike (od 16. stoljeća nadalje), uz težak i opasan misionarski posao istodobno ostvarivali istraživačka prirodoslovna, geografska, lingvistička i etnografska postignuća: Bartol Kašić u južnoslavenskim zemljama i na Bliskom istoku (16. st.), Ivan Ratkaj u Meksiku (17. st.), Ignacije Szentmártony u porječju rijeka Amazone i Rio Negra, Stjepan Plantić u Argentini, Ivan K. Marchesetti u Paragvaju, Nikola Sušić u Peruu, Ferdinand Konšćak u meksičkoj Kaliforniji (18. st.). Ipak, zahvaljujući časopisu Vrela i prinosi – Fontes et studia (obnovljenom 80-ih godina 20. st.), publikacijama etnologa Damira Zorića i Velimira Bugarina, knjizi Rađanje hispanoameričkog svijeta (2007) hispanistice Mirjane Polić Bobić, Paragvajskim pismima (2015) Mirjane Polić Bobić i povjesničara Mije Koradea te aktualnim povijesnim prilozima Matičina urednika Zorana Ladića – misiološke teme u Hrvatskoj doživljavaju preporod.

Treći Zorićev prilog predstavlja život korčulanskoga dominikanskog redovnika Vinka Paletina (16. st.) plemićkog podrijetla, autora djela Izvješće o Novoj Španjolskoj i O pravu i pravednosti rata… u kojima je o odnosu kršćanskih španjolskih konkvistadora prema nekršćanskim američkim domorocima dvoumio između oprečnih mišljenja o bezuvjetnim domorodačkim pravima (španjolskog dominikanca i meksičkog biskupa Bartoloméa Las Casasa) i o pravu na španjolsko prisilno osvajanje i pokrštavanje (španjolskog teologa i pravnika Juana Ginésa de Sepúlvede), koja u valadolidskoj raspravi (1550, 1551) pred papinskim izaslanikom nisu rezultirala izjašnjenjem kolebljivoga španjolskog kralja Karla V, ali ipak jesu tadašnjim donekle humanijim odnosom prema domorocima i suvremenom hispanoameričkom borbom za ljudska prava na Las Casasovu tragu. Potaknut radom Pravni položaj ostajnice-virdžineše u stočarskom društvu regije Dinarida etnologinje Marijane Gušić, objavljenom u zborniku radova Odredbe pozitivnog zakonodavstva i običajnog prava o sezonskim kretanjima stočara u jugoistočnoj Evropi kroz vekove (1976), i cjelovitom monografijom Zagonetka virdžine. Etnološka i antropološka studija (2014) suvremene etnologinje Jelke Vince Pallua, autor se u zadnjem tematskom prilogu kritički osvrnuo na brojne istraživačke, većinom ideološke interpretacije balkanskogorštačkog zavjetovanja djevojke virdžine (muškarače, muškobanje, ostajnice, tobelije) pred dvanaest starijih članova lokalne zajednice na muški način života i na ostanak u roditeljskom domu bez sina – radi očuvanja časti, ugleda i etosa patrijarhalno-tribalarhalne zajednice, istaknuvši izniman doprinos Jelke Vince Pallua toj temi u okviru metodološkog aparata ne samo tzv. stare (etnološke) nego i nove (kulturnoantropološke) škole.

Unatoč sadašnjim zahtjevnim neetnološkim profesionalnim preokupacijama Damira Zorića, jednog od pokretača godišnjaka Studia ethnologica (Croatica) (1989) kojoj je do danas član uređivačkog odbora, bivšeg zaposlenika Etnografskog muzeja u Zagrebu (1985) i Etnološkog zavoda Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1986–1991), predavača na Odjelu za etnologiju i antropologiju integriranog studija Sveučilišta u Zadru (2007–2010) te na Filozofskom fakultetu i na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti u Mostaru (od 2017) te autora knjiga Misionar i kulture drugih. Etno­logijska istraživanja Ferdinanda Konšćaka (1703–1759) u Donjoj Kaliforniji (2000) na temelju vlastite doktorske disertacije, njezina dopunjenog izdanja Ferdinand Konšćak, misionar i istraživač (2002) i Etnografije hrvatskih misionara (2011), u najnovijoj knjizi jednog od ponajboljih suvremenih nastavljača tradicije hrvatske kulturnopovijesne etnološke škole, u novije doba često nepravedno odbacivane kao „zaostale, nekorisne i mrtve“, raduje autorova ustrajna predanost zavičajnim, nacionalnim i mitološkim temama čiji se „pramenovi starih tradicija usađuju u suvremenost i postaju dijelom današnjeg načina života, dijelom posve novog i drukčijeg civilizacijskog okruženja od onoga u kojemu je ta tradicija nastajala i trajala“ i koja je, jednostavno mudro rečeno – „temelj narodnog identiteta“.